ULOGA UMJETNOSTI U VASPITANJU PREMA ARISTOTELU

Apstrakt

Aristotelova razmatranja o umjetnosti nisu isključivo usmjerena na razračunavanje sa Platonovim stanovištem o destruktivnoj ulozi umjetničkog, kako u domenu epistemološkog, tako i u domenu praktičkog odnosa prema svijetu. U nastojanju da pozicionira umjetnost kao specifično područje u kojem idealno i realno, bitak i bivstvujuće mogu biti potvrđeni i posredovani vrsnoćom umjeća, Aristotel će za razliku od Platona tvrditi da jedna od ontoloških pretpostavki umjetnosti jeste prikazivanje ideje u njezinom realitetu. Pored toga, umjetnost je i antropološka potreba, koja ne zahtjeva zadovoljenje isključivo kroz afekte, već i kroz intelekt, jer je čovjek biće koje prirodno teži ka saznanju. Takva težnja uočiva je još od najranijeg doba čovjekovog života, kada kroz oponašanje nastoji da situira vlastitu poziciju u svijetu odraslih. Ta borba čovjeka za samoutemeljenjem i situiranjem sebstva u odnosu sa drugim ljudima zahtjeva njegovu cjelovitost kao racionalnog, senzibilnog, političkog bića, bića koje jedino ima mogućnost govora i mogućnost da razlikuje dobro i zlo. U tom kontekstu, Aristotelova teorija vaspitanja ne može se promatrati isključivo iz pozicije politike, određenja šta jeste građanin, i kakva je njegova uloga u polisu, već treba biti propitivana i iz pitanja koja se odnose na cjelokupno određenje čovjeka kao racionalnog, senzibilnog i političkog bića. Svrha odgoja jeste upotpunjavanje nedostataka prirode, jer se čovjek rađa kao biće koje tek treba zadobiti sebe, razviti se u svim dimenzijama svoga bića, ukratko postati cjelovit. Jedan od pogona razvoja cjelovitosti čovjeka, njegovog bića, jeste i umjetnost, koja bitno učestvuje ne samo u postizanju adekvatne upotrebe slobodnog vremena, ili moralnog odgoja, već i u obrazovanju čula za prepoznavanje i doživljaj ljepote čime umjetnost dolazi u dodir sa kulturom u širem smislu.